U njihovoj dvadesetogodišnjoj povijesti mijenjali su se solisti, dirigenti, dvorane, festivali, kontinenti, skladatelji, partiture, koncepti, ali ne i duhovna platforma – blisko nam 20. i aktualno 21. stoljeće. Sredina u kojoj je rođen Muzički biennale Zagreb (MBZ), kao Cantusov programatski i idejni nukleus, zanimljivo, nikada nije ozbiljnije promišljala o nekom obliku institucionaliziranog sastava, koji bi između dva festivala kontinuirano (p)održavao njegov nekonvencionalni, ponekad (i) avangardni puls. Moguće da je u glazbenom obilju osamdesetih suvremeni zvuk na pozornicama dostajao jednom u dvije godine, a u ratnim i poratnim godinama za takvu inicijativu nije bilo prostora. Ali, jest 2001. – Biennale je bio pred vratima sa spremnim repertoarom, a Zagreb je bio pun iskusnih (i mladih) muzičara. Tako je za trenutačnu prigodu inauguriran privremeni rezidentni ansambl, a do preuzimanja imena Cantus (lat. pjev) put je bio vrlo kratak. Zapravo nije bio „privremen“ - sudbina mu je od početka odredila stalnost i stabilnost, jer je bio tako poželjno dobar da je MBZ-ova iskrica samo zapalila vatru. Njihovo se poslanje nakon toga nastavilo, a oni su „… ustrajali na pristupu u kojem predstavljanje nekad avangardne glazbe nije samo sebi svrhom, nego tek polazište za gradnju interpretacije“ (Trpimir Matasović, 2009.).