Ansambl

U njihovoj gotovo dvadesetogodišnjoj povijesti mijenjali su se solisti, dirigenti, dvorane, festivali, kontinenti, skladatelji, partiture, koncepti, ali ne i duhovna platforma – blisko nam 20. i aktualno 21. stoljeće. Sredina u kojoj je rođen Muzički biennale Zagreb (MBZ), kao Cantusov programatski i idejni nukleus, zanimljivo, nikada nije ozbiljnije promišljala o nekom obliku institucionaliziranog sastava, koji bi između dva festivala kontinuirano (p)održavao njegov nekonvencionalni, ponekad (i) avangardni puls. Moguće da je u glazbenom obilju osamdesetih suvremeni zvuk na pozornicama dostajao jednom u dvije godine, a u ratnim i poratnim godinama za takvu inicijativu nije bilo prostora. Ali, jest 2001. – Biennale je bio pred vratima sa spremnim repertoarom, a Zagreb je bio pun iskusnih (i mladih) muzičara. Tako je za trenutačnu prigodu inauguriran privremeni rezidentni ansambl, a do preuzimanja imena Cantus (lat. pjev) put je bio vrlo kratak. Zapravo nije bio „privremen“ - sudbina mu je od početka odredila stalnost i stabilnost, jer je bio tako poželjno dobar da je MBZ-ova iskrica samo zapalila vatru. Njihovo se poslanje nakon toga nastavilo,  a oni su „… ustrajali na pristupu u kojem predstavljanje nekad avangardne glazbe nije samo sebi svrhom, nego tek polazište za gradnju interpretacije“ (Trpimir Matasović, 2009.).

 

Ansambl nije nastao iz protesta, inata ili neke avanture, bio je jednostavno potreba. Osvojio je prostor bez konkurencije. Statusom je bio hrvatski prvijenac onda, kao i danas, a zovu ga „sastavom specijaliziranim za izvedbe suvremene glazbe“. Predstavljajući se prvi put na MBZ-u 2001.  ciklusom od četiri koncerta i deset praizvedbi, trasirao je sebi i (mladoj) publici smjer djelovanja, koji je emancipirao u sezoni 2006./2007. vlastitim ciklusom od šest koncerata (Cantus&Lisinski).  Konzistentnost mu održavaju članovi – sve te godine djeluje u gotovo istom postavu, oslonjenome na dvije peteročlane instrumentalne skupine, gudačku i puhačku. Izvedbeno tijelo povećavaju ili smanjuju, ovisno o literaturi koja se otima kanonskim formacijama i koja od glazbenika traži mnogostrukost tumačenja - koncertnoga, a nerijetko i scenskoga. Ciklus koji ih je etablirao na hrvatskoj kulturnoj sceni postao je istinska škola povijesti i suvremenosti Nove glazbe.

 

Godine 2008. Cantus je bio službeni ansambl na Svjetskim danima nove glazbe ISCM-a (Međunarodnog društva za suvremenu glazbu) u Vilniusu, nakon čega je još snažnije intenzivirao gostovanja, od festivala Sounds New Music u Canterburyju do koncertnog ciklusa u pariškom Domu invalida, ciklusa Tonhalle Düsseldorf, njemačkog festivala Ensemblia u Mönchengladbachu, beogradskog BEMUS-a, festivala Musikprotokoll u Grazu, festivala May Music Nacionalnog centra za izvedbene umjetnosti u Pekingu (NCPA), švicarskog festivala Basel Culturescapes, Unicum festivala u Ljubljani, festivala Mediterranean Contemporary Music Days u Istanbulu, amsterdamskog festivala Gaudeamus Music  Week i festivala Cervantino u Meksiku… bili su gosti Centra Paul Klee u Bernu, Tonhalle u Düsseldorfu i kanadskih koncertnih dvorana u Torontu, Ottawi i Montréalu (2014.).

 

Gdje god da su gostovali, ispunili su svoju inicijalnu misiju: štititi i promovirati djela suvremenih hrvatskih skladatelja. Samo u 2014. godini predstavili su 74 skladbe, od kojih se 55 odnosilo na nacionalnu literaturu, uključujući i pet praizvedbi. Bili su prvi hrvatski ansambl koji je uz potporu EU fondova sudjelovao u međunarodnom projektu Re: New Music, s 12 međunarodnih partnera i 22 ansambla iz 11 europskih zemalja. Svi zajedno tvorili su platformu s približno 170 izvedbi godišnje kako bi suvremenu produkciju predstavili što širem krugu slušatelja.

 

 

 

Prednost je Cantusova da su njegovi članovi vrsni i afirmirani instrumentalisti, a kako njihova literatura ne poznaje hijerarhijsku podjelu na solo i tutti, tako je solistička komponenta dovela do individualiziranja glazbenoga kolektiva onako kako nalažu autorski koncepti i specifičan repertoarni profil suvremene umjetničke polistilistike. Jedan od njihovih koncerata u ciklusu nosi baš takav naziv, upravo zato da potencira pojedinačnu izvrsnost, što je uključivalo i angažman za dirigentskim pultom. Oni su i inače skloni eksperimentu i improvizaciji, disciplini koja je jedan od atributa suvremenog skladateljskog pisma. Cantus svira, pjeva i zabavlja kroz „najrazličitije aspekte glazbe“, a koji put, kao na koncertu Cantus Bacchanale, „odlazi onkraj glazbenoga i svojoj publici… i sebi priušti program koji koketira, poigrava se i parafrazira s plesom, kazalištem, prošlošću, budućnošću, kabaretom, jazzom…“, slično kako je napravio 2015. kada je u sekvencama izveo epizode Soap opere neposredno prije integralne praizvedbe musiconovela na 28. Muzičkom biennalu Zagreb. U koprodukciji s Kulturom promjene zagrebačkoga Studentskog centra tada su izvedena operna Soap ostvarenja petoro hrvatskih skladatelja, za koja je jedan od njih, legendarni Silvio Foretić, izjavio: „Bolje obilna i zabavna heterogenost nego suzdržana, oprezna i dosadna monolitnost!“

 

Ona je (heterogenost) kontinuirana repertoarna pratilja Ansambla, od koncerta u spomen na stogodišnjicu Prvoga svjetskog rata (održan 2014.), Kaiser Cantus koncerta, koncerta Cantus svira jazz ili onoga u čast skladateljicama, Women 4 Cantus 4 Women, sve do mnogobrojnih festivalskih nastupa i inozemnih gostovanja. Nema sumnje da je riječ o elitnoj formaciji, što na višem stupnju profesionalnoga djelovanja pretpostavlja visoku kondicioniranost u održavanju kontinuiteta koncertne djelatnosti. U proteklim godinama Cantusov pedagoški učinak također je bio blagotvoran za stvaranje „nove publike za novo doba“. U susretu s hermetičnim opusima suženoga polja komunikacije, često dehumanizirane funkcionalnosti, pred čijom strogošću strepi svako slabije trenirano slušateljsko uho (što nije nepoznato u percepciji Nove glazbe), Ansambl vješto ekvilibrira kako bi svoj koncertni show održao uvijek u okvirima pozitivne glazbene napetosti.

 

U svim svojim nastojanjima otpočetka je imao veliku potporu u gostima, solistima i dirigentima, ali i redateljima, koreografima i kostimografima, čiji je umjetnički udio pridonosio interpretativnoj snazi, kreativnosti i inovativnosti stotine djela čiji su bili tumači. Uz Ivana Josipa Skendera, od 2012. njihova stalnoga dirigenta, uspjehe su ravnopravno dijelili s istaknutim hrvatskim i inozemnim umjetnicima različitih generacija.

 

Statistika izvedbi Cantus Ansambla ne može biti konačna. U dvadeset godina djelovanja  studirali su i predstavili oko šest stotina opusa, praizveli više od stotinu skladbi, najvećim dijelom iz nacionalnog korpusa. Gotovo da nema hrvatskoga skladatelja koji, čak i opetovano, nije pisao za njih (među njima Mladen Tarbuk, Frano Parać, Anđelko Klobučar, Milan Horvat, Bogdan Gagić, Srećko Bradić, Krešimir Seletković, Frano Đurović, Sanja Drakulić, Ivo Josipović, Marko Ruždjak,  Srđan Dedić, Silvio Foretić, Ivana Kiš, Berislav Šipuš, Dubravko Detoni, Mirela Ivičević, Sanja Stojanović, Sanda Majurec, Branko Lazarin, Olja Jelaska, Ante Knešaurek, Dubravko Palanović, Ivan Josip Skender, Zlatko Tanodi, Vjekoslav Nježić…). Ansambl im je uzvratio vrsnoćom izvedbe, uvijek štiteći raznorodnost skladateljskih autonomija i njihovih raznolikih rukopisa. Kojemu god djelu da su se obratili, iz 1915. ili iz 2015., učinili su ga osvježavajuće aktualnim za trenutak kad su ga iznijeli na koncertnu scenu, kao da im je pjesnik Horacije došapnuo: „U svoje nakane dodaj ponekad i malo ludosti“, što, sažimajući njihova postignuća, pozdravlja hrvatska publika i što su, na koncu, „prepoznale i uši dalekih kontinenata.“

 

Sanja Raca