Razgovor sa skladateljem: Boris Jakopović
Drugi koncert ciklusa Cantus Ansambla, naziva SOLO-TUTTI održat će se u subotu, 17. prosinca 2022. godine, u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog s početkom u 20:00h. Cantus Ansambl će, između ostalih, izvesti novu skladbu Borisa Jakopovića, Stage dimmed. Uoči nastupa Cantus Ansambla upravo nam je skladatelj otkrio detalje o novoj skladbi koju ćemo predstaviti publici za nekoliko dana, opisao je dosadašnju suradnju s Cantus Ansamblom te se osvrnuo na svoj studij u Ukrajini.
Kako ste pristupili radu na novoj skladbi?
Jeste li počeli od već postojeće glazbene zamisli, koja je sada došla 'na red' ili od vlastitih ranijih skladbi (kao u slučaju srodnosti djela Alliages i Alloys) odnosno od nečega izvanglazbenoga?
U skoro svakom svojem novom djelu primjenjujem neke nove skladateljske postupke ili se okrećem, barem djelomično i nekim novim stilističkim odrednicama, ovisno o idejama i ugođajima koje želim izraziti. Djelima gotovo isključivo pristupam bez bilo kakve programatske okosnice. U ovom sam djelu u značajnoj mjeri koristio kolažnu tehniku, tj. polistilizam, što uključuje i druga njihova obilježja, poput nekoliko momenata parafraziranja ili možda „reminiscencija“ kako svojih, tako i tuđih djela, koje sam zatim raznim postupcima dalje razrađivao. Djelo odlikuju nagli prijelazi između vrlo elegičnih epizoda minimalističkoga izražaja i energičnih, ponekad i agresivnih epizoda. To svakako odražava i moja razmišljanja o situaciji u zemlji u kojoj sam proveo vrijeme svog visokoškolskog glazbenog obrazovanja, Ukrajini, kao i osjećaj nemoći i ljutnje koji me u vezi tih događanja preplavljuju. No, čak ni prilikom pisanja djela nisam se vodio tim mislima, možda sam ih samo naknadno „upisao“, kao i naslov, te zato ne smatram da se radi o programatskom djelu.
U skladateljskom procesu, igra li neku ulogu saznanje o tome tko će djelo praizvesti, konkretni izvođači, a u ovom slučaju Cantus Ansambl? Kako biste opisali svoju dosadašnju suradnju s Cantus Ansamblom i njihovu ulogu na glazbenoj sceni?
U skladanju za bilo koji veći sastav, u kojem ima mnogo individua, jedino što se mora očekivati je da se radi s profesionalnim izvođačima, po mogućnosti verziranima u suvremenoj ozbiljnoj glazbi. Cantus Ansambl tj. njegovi članovi to svakako jesu, kao naš najstariji ansambl specijaliziran za to područje. Svoju bih dosadašnju suradnju s njima ocijenio kao vrlo uspješnu, a što je kulminiralo izvedbama mog djela NODI, svojevrsnog koncerta za orkestar, gdje je praktički svaki član tretiran kao (virtuozni) solist. Što se uloge tog ansambla na suvremenoj hrvatskoj glazbenoj sceni općenito tiče, on je njegova glavna okosnica i konstanta.
Studirali ste u Ukrajini. Što biste danas rekli, kako Vas je to obilježilo – i tijekom sazrijevanja, a i danas, kada djelujete na sceni na kojoj je ipak većina autora studirala na zagrebačkoj akademiji? Postoje razlike u skladateljskim obrazovnim sustavima ili one nisu toliko važne koliko pojedinac-student koji kroz njih prolazi?
Da, pomalo je čudno bilo pojaviti se kao gost u vlastitoj, a također i kao egzilant u stranoj zemlji gdje ste već prepoznati kao „kolega“. Bilo je potrebno određeno vrijeme prilagodbe i navikavanja ovdašnje scene na mene i obrnuto, a taj proces ni do danas još nije sasvim završen. Sada je već puno češći slučaj pojavljivanja hrvatskih kolega skladatelja koji su svoje obrazovanje završili u inozemstvu što apsolutno nije bio čest slučaj do prije svega desetak godina. Određene formalne razlike između obrazovnih sustava i programa između Nacionalne muzičke Akademije „Čajkovski“ u Kijevu i zagrebačke Muzičke akademije svakako postoje. Čuo sam da neki kolege koji su završili u Zagrebu spominju tzv. „zagrebačku školu kompozicije“, međutim nikako ne bih mogao reći da postoji jednoznačna „kijevska škola kompozicije“, budući da su moji kolege sa studija (bilo nas je osmero na godini) vrlo različitih stilističkih smjerova, kao i njihovi profesori. Studij je ipak prvenstveno vrijeme stjecanja te produbljivanja znanja i tehnika, stilistika se i u jednog autora može mijenjati puno puta. Nikako ne volim biti među skladateljima za koje nakon par taktova možete sa sigurnošću imenovati autora, što je danas zbog prirode materijala s kojim se radi, kao i velikog broja autora, ionako puno teže moguće nego u prošlosti.
Pratite li i dalje ukrajinsku suvremeno-glazbenu scenu?
Ne samo da pratim, već sam praktički od završetka studija u Kijevu 2010. i skoro svake godine aktivno prisutan na tamošnjoj suvremenoj glazbenoj sceni. To je uključivalo i višestruke praizvedbe na njihovom najznačajnijem festivalu suvremene glazbe Kiev Music Fest te na drugim značajnim događanjima, poput serije koncerata elektroakustičke glazbe EM-VISIA. Budući da mi je često isto djelo bilo izvedeno u Hrvatskoj i u Ukrajini, to je također dragocjeno iskustvo rada s različitim ansamblima na istom materijalu, što može rezultirati različitim zanimljivim uvidima. Posebna mi je čast da sam kao jedini stranac uvršten na antologijski dvostruki nosač zvuka koji pokriva 50-ak godina tamošnjeg elektroakustičkog stvaralaštva, sa svojom skladbom Navi affondate. Naravno, sadašnja ratna zbivanja svakako nisu ohrabrujuća za daljnje umjetničke projekte, no izvrsna je vijest da se festival Kiev Music Fest unatoč svemu odvija i ove godine od kraja rujna do početka listopada, kao i druga koncertna događanja.
