MBZ
 

Josip Prajz uoči koncerta Cantus Ansambla 21. rujna: “Za razvoj nekog skladatelja prevažno je da ima “pri ruci” ansambl koji direktno i brzo može reći kako stvari stoje u praksi”

Nakon višemjesečnog izbivanja iz koncertnih dvorana, Cantus Ansambl najavljuje novu sezonu vlastitog ciklusa, kojom će proslaviti i 20. obljetnicu svojeg postojanja na hrvatskoj i međunarodnoj suvremenoj glazbenoj sceni. Kroz pet koncerata zagrebačkoj publici predstavit će antologijska i repertoarna dijela 20. i 21. stoljeća, ali i praizvedbe najmlađe generacije domaćih skladatelja. Prvi koncert održat će se već 21. rujna s početkom u 20 sati. Pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera, program posvećen austrijskoj suvremenoj glazbi, a uključit će i praizvedbu novog djela Aluzije linearnosti mladog hrvatskog skladatelja Josipa Prajza.

Skladatelj Josip Prajz nam je uoči koncerta u HGZ-u ispričao sve o svojoj pozadini, ali i djelu koje će publika imati prilike poslušati 21. rujna.

Koji smjer u glazbi vam je na početku studija bio najatraktivniji i što se od onda do danas sve promijenilo?

Na početku studija Teorije glazbe bilo je dosta vatreno, pogotovo jer se na samom početku pojavljuju oni “veliki predmeti” kao što su harmonija ili harmonija na klaviru. Što smo dublje ulazili u gradivo to su ta dva predmeta postala zanimljivija i ljepša, koliko god čudno zvučalo i privlačila me sve više. Međutim, rekao bih da su na drugom kraju te studijske klackalice za savršeni balans u glavi mladog čovjeka postojali predmeti poput klavira (gdje smo mogli mi sami interpretirati glazbu i gdje sam najviše naučio o finom muziciranju, zahvaljujući izvrsnoj profesorici) i zbor. Ogromna masa ljudi koji su pjevali u zboru akademije bila mi je nešto najatraktivnije što sam tada doživio, a pogotovo kada smo udruženi s velikim orkestrom pjevali npr. Brahmsov Njemački rekvijem ili Religiofoniju J. Š. Slavenskog. Uz to odmah po dolasku u Zagreb sam se uključio u odličan zbor crkve sv. Marka gdje su se takva iskustva postala gotovo svakodnevna pojava i gdje se ljepota i raskoš glazbe samo umnažala. Negdje u sredini studija počeo sam se zanimati i za psihološke aspekte glazbe pa su se pojavili predmeti poput muzikoterapije, psihologije glazbe itd. No ono što me najviše oduševilo na studiju bile su osnove kompozicije na kojima smo bili zaista slobodni u odabiru onoga što ćemo skladati i gdje sam se ja jako pronašao. Nakon svake godine tog predmeta bio je organiziran koncert praizvedbi skladbi što su bila nevjerojatna iskustva, a meni osobno najčudniji i najljepši događaji na studiju. Dobio sam, među ostalim, priliku ravnati izvedbama svojih skladbi i shvatio da je to to. U kompoziciji se nekako spojilo sve što sam volio u glazbi pa sam se zato i odlučio za svoj drugi studij. Ne znam točno što se promijenilo od početka studija, osim što sam sve sretniji što sam odabrao baviti se glazbom.

Predajete u Glazbenoj školi i vodite tri zbora, kako sve usklađujete i kad stignete još i skladati te gdje danas na našoj domaćoj glazbenoj sceni, vidite mogućnosti za mladog skladatelja da se razvije, da se njegova djela čuju?

Volim glazbu i sve njene aspekte, a ove šarolike obveze mi samo tu ljubav potkrepljuju s različitih strana. Rad u školi je zahtjevan, ali je jako dobar za disciplinu i provjeru volite li glazbu dovoljno, jer pred djecom nema laganja, brzo prepoznaju neiskrenost. Škola ima svoj raspored pa tako znam koji dan što radim i prema tome organiziram ostale obveze. Zborovi su također obveza koju rado imam i oni su mi jako dragocjeni kontakt s aktivnim muziciranjem. Lijepo je kada se nastupa i priprema za nastupe. Njih u zadnje vrijeme pomalo koristim i za provjeru nekih svojih kompozicija, a izvođačka iskustva dakako koristim u kompoziciji. To se sve nekako nadopunjuje i ne gledam to baš kao različite svjetove, jer svuda je isti cilj – baviti se glazbom. A komponiram u međuvremenu, zapravo komponiram stalno, nekada i u školi nešto zapišem, nekada na zborskoj probi pa onda kad sam sâm i dobro fokusiran to razvijam i tako. Trudim se sve povezati pa tako nekad svoje ideje koje nastaju u intimi pustim “među ljude”, vidim kako se ponašaju, drže li vodu i obrnuto. Kompozicija je valjda način života, ne znam što drugo da kažem.

Kako vidimo, danas se svi u svemu moraju boriti za svoje mjesto, odnosno da bi ih se čulo, vidjelo itd. S jedne strane nikad nam nisu bili dostupniji alati za samopromociju no danas, a opet nikad teže postati prepoznatljiv. Za mlade skladatelje najveća dragocjenost u prvom redu mogu biti prijatelji muzičari koji žele izvoditi njihovu glazbu. To daje veliki poticaj skladateljima, a može biti i siguran prostor za eksperimentiranje i za stvaranje nečeg što možda ne bi ponudili odmah profesionalnim ansamblima. Zatim su tu i poneke (rijetke) prilike koje različiti ansambli pružaju mladim glazbenicima, a studentima kompozicije svakako su tu njihovi mentori koji se u svojim mogućnostima zalažu za njihov napredak. Upravo je kretanje u širokom (glazbenom i neglazbenom) društvu i suradljivost ono što uvelike olakšava početne skladateljske izazove. Što više ljudi upoznaš veće su šanse da netko želi izvesti tvoju skladbu, a izvedbe su trenutci kada se najviše uči.

Možete li nam reći nešto više o djelu “Aluzije linearnosti” u glazbenom pogledu?

Teško mi je nešto objektivno reći o svom djelu. U glazbenom pogledu rekao bih da je dosta ekspresivno djelo čemu uvelike pridonose korištene udaraljke i klavir. Temeljna gesta je crescendo, da ne kažem “izvlačenje tona”, čija je kulminacija aleatorički odsjek i pojava sirene. Početak i završetak su “iz ničega”, odnosno “al niente”, onako kako počinje i moj omiljeni skladatelj Bruckner u svojim simfonijama. Okušao sam se u korištenju multifona u drvenim puhačima, a sve prate gudači u pisanissimo tremolu. Inače, izmjenjuju se kontrastni odsjeci aludirajući na različita duhovna stanja koja jedan (linearni) razvoj podrazumijeva. (Naslućuje se i repriza!) U središnjem dijelu pojavljuje se upečatljiva “melodija”, odnosno jedna melodijska mala terca koja aludira na tonalitetnost, ponavlja se bezbroj puta sve jača i vodi do spomenutog vrhunca. Od vrhunca do kraja je velika provalija koja je povezana glissandima i decrescendom”al niente”. Inače, jako volim sonatnost, a onda valjda uvijek podsvjesno formalno tako organiziram skladbu.

Cantus Ansambl ove godine slavi 20. rođendan. Koliko je po vama važno da kod nas postoji jedan takav ansambl i što mislite da se u glazbenoj kulturi u Hrvatskoj treba promijeniti?

Sretan rođendan prije svega! Po meni je jako važno da postoji jedan ovakav profesionalni ansambl za suvremenu glazbu i čudno je što toga nema više. Za razvoj nekog skladatelja prevažno je da ima “pri ruci” ansambl koji direktno i brzo može reći kako stvari stoje u praksi (dobronamjerno, ako je moguće) i zapravo nepostojanje takvog ansambla jednostavno nije normalno. Znamo da su skoro svi veliki skladatelji pisali za ansamble “pri ruci” i sami ravnali izvedbama pa su ti ansambli zapravo bili njihovi Cantusi. Čudno je da toga nema i više, da ljudi ne izvode glazbu svojih suvremenika, kao da nemaju potrebu za tim (čast izuzecima). Puno se kod nas gleda što drugi rade, što se u drugim zemljama izvodi pa se to kopira i oponaša, a ne gledamo vlastiti potencijal, ne podržavamo naše snage. Ja zato u školi pokušavam poticati djecu na stvaralaštvo, već u prvom razredu, da im postane normalno skladati, stvarati novo, igrati se, maštati i usput učiti. Možda se netko zainteresira za suvremenu glazbu, a sudeći po reakcijama, djeca (pogotovo manja) su zapravo otvorena. Ne znam što im se desi s godinama pa postanu zatvoreni i kao većina “publike” bježi glavom bez obzira pred suvremenom glazbom. Možda je ključ za promjenu u glazbenoj kulturi u Hrvatskoj u rukama onih koji se bave upravo takvim malenim otvorenim bićima, mislim na glazbene pedagoge. A dosta ih se podcjenjuje, kao da ne znamo koliko mogu utjecati na buduće generacije. Suradnja između skladatelja, izvođača i glazbenih pedagoga trojstvo je koje može učiniti pomak.

Kakvi su vam planovi za budućnost? Planirate li nastaviti obrazovanje i preko granica?

Nekakvih specijalnih velikih planova nemam, osim što ću svakako skladati ono što se na studiju kompozicije zahtjeva i ono što sam obećao prijateljima. Znam da ću se i dalje nastojati baviti glazbom kao skladatelj i izvođač. Za sada nisam razmišljao o obrazovanju preko granica, ali nikad se ne zna, ako se ukaže kakva prilika iskoristit ću je. Meni je ovdje kod nas lijepo i mislim da ima dovoljno prostora za ostvarenje želja i ambicija, puno je posla za one koji vole glazbu. Trebam ja još puno toga naučiti kako bih barem zanat ispekao u smislu orkestracije, poznavanja instrumenata, a inspiracija je svuda oko nas.

 

 
Cantus Ansambl
kontakt@cantus-ansambl.hr   |   www.hds.hr
T: +385(0)1 4872-370, 4872-369   |   F: +385(0)1 4872-372

HDS, Berislavićeva 9, 10000 Zagreb, Croatia

Koncerti ciklusa Cantus@Lauba održavaju se uz potporu Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba, a međunarodna koncertna djelatnost uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.