IZ NOVINSKE KRITIKE

Muzičari su mladu publiku natjerali na smijeh do suza
Ako je netko pomislio da glazbenici ne znaju niti glumiti niti plesati, ljuto se prevario. To je svojim projektom pokazao Cantus ansambl u maloj dvorani Lisinski uz pomoć redatelja krešimira Dolenčića i koreografa Dinka Bogdanića, koji su (kako-tako) naučili plesati i one samoironične glazbenike s dvije „lijeve noge“.
(Večernji list, 10.2.2010.) Valcer s plinskim maskama
Ono čega je upravo skladatelj Mauricio Kagel bio svojevrsni otac, a što podrazumijevamo pod specifičnim pojmom glazbenog teatra, bila je ideja vodilja i strukturni okvir glazbeno-scenske priredbe, koju je ansambl Cantus s opsežnim brojem suradnika priredio u ponedjeljak u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. I pokazao svježinu i spremnost koju treba visoko pohvaliti.

U Kagelovu „Matchu“ borila su se dva nogometna violončelista, dinamovac Jasen Chelfi i hajdukovac Adam Chelfi, a sudio ima je udaraljkaš Marko Mihajlović. Dinamovac je pobijedio, no nakon što je potplatio suca, koji je hajdukovcu presudio crvenim kartonom. Sedam cantusovaca neplesača plesali su u Kagelovu baletu „Kontra-danse“, u kojemu „što se upornije stremi savršenom prikazivanju, to naglašenija biva bezizglednost da se taj cilj ikada dostigne“, Kagelove su riječi. Bogdanić je i zaplesao valcer s mezzosopranisticom Martom Babić, koja je pjevala ulogu s plinskom maskom u skladbi „Valse macabre“ za glas i salonski orkestar Silvija Foretića. „Jednaka izgleda ljudi svih rasa, pod maskom svi su, bez lica, bez glasa“ – i tako čitav ansambl na kraju završi svirajući s plinskim maskama na licu u bezizglednoj slici zagađenoga svijeta. Petorica Cantusovih puhača fantastično su izveli „Opus Number Zoo“ Luciana Berija, svirajući i recitirajući gorkom ironijom preplavljene, a naizgled nevinošću zaigrane, stihove Rhode Levine.
(Mirta Špoljarić, Vjesnik,10.2.2010.)