Cantus Ansambl

Curriculum

Mnogi zagrebački ansambli dugi su niz godina pojedinačnim izvedbama, a povremeno i praizvedbama djela hrvatskih autora, na svoj način popunjavali višegodišnju prazninu između dva Muzička biennala Zagreb koji je za festivalske potrebe uvijek nanovo osnivao rezidentni ansambl fleksibilna sastava pogodna za različite zahtjeve suvremenih partitura. Kako se nekonvencionalni instrumentalni postav nije dao izvesti iz postojećih ansambala, godine 2001. inauguriran je Cantus Ansambl, a njihov tadašnji uspjeh na MBZ-u sa ciklusom od četiri koncerta dan na dan s deset praizvedbi (24. – 27. travnja 2001.) tako je odjeknuo da ih je matična strukovna udruga, Hrvatsko društvo skladatelja, odlučilo podržati kao dugoročni projekt. Popunjavajući desetljećima prazni prostor za izvedbe zamrle produkcije suvremene glazbe koja je uključivala rad na novim opusima i njihovu promociju, odnosno interpretaciju skladateljske ostavštine prošlog stoljeća (mahom od pedesetih godina nadalje), Cantus Ansambl izborio se za vlastiti prostor i postao reprezentativni sudionik hrvatske suvremene scene. Uobičajena je praksa da im sada hrvatski skladatelji, bez očekivane institucije narudžbe, sami posvećuju nove skladbe.

Šest godina nakon prvog travanjskog koncerta 2001., ansambl djeluje gotovo u istom postavu na čelu sa stalnim umjetničkim voditeljem i dirigentom Berislavom Šipušem. U proteklom razdoblju, njihov repertoar narastao je na više od stotinu izvedenih opusa, među kojima je bilo gotovo 50 praizvedbi (od toga veći broj nacionalne produkcije), a stilski pluralizam 20. i 21. stoljeća nesumnjivo im osigurava dugu budućnost. Samo u studenom 2005., u okviru tri koncerta, predstavili su glazbu 14 skladatelja – četiri skladbe su bile praizvedbe, a ostalih deset svirali su po prvi put, što upućuje na vitalnost ansambla, njegovu visoku kondicioniranost, kontinuiranu koncertnu djelatnost i kvalitetu izvedbe. U njihovoj interpretaciji, skladbe Sanjači Mladena Tarbuka i Leptiri Olje Jelaske osvojile su Vjesnikovu nagradu Josip Štolcer Slavenski za 2002. i 2005. godinu. U posebnosti Cantusa ide i vlastita ljetna Radionica (Vis, Zagreb, Grožnjan). Godine 2006. su s uspjehom gostovali na Dubrovačkim ljetnim igrama, Osorskim glazbenim večerima i Omiškom kulturnom ljetu, a sezonu 2006./2007. obilježili su prvim samostalnim ciklusom od šest koncerata u suradnji s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog.

Iako se zrelost jednog glazbenog tijela mjeri i godinama djelovanja, oni su u proteklih pet sezona zabilježili intenzivnu koncertnu aktivnost u Hrvatskoj, Austriji, Italiji, Sloveniji, BiH, Njemačkoj, Belgiji, Velikoj Britaniji, Švedskoj (projekt Musical Links), Turskoj i Meksiku. Također su uspostavili međunarodnu interdisciplinarnu mrežu suradnje s austrijskim Merlin Ansamblom, talijanskim Icarusom, belgijskim ansamblom Musiques Nouvelles, bečkom Fondacijom i Centrom Arnold Schönberg, Cromas udruženjem za novu glazbu iz Trsta, sarajevskim ansamblom Sonemus, a pokreću i partnerstvo s milanskom Scuola Civica di Musica. Sve su to skupine koje dijele sličnu vrstu repertoara i zalažu se za kvalitetnu produkciju suvremene glazbene prakse, a mogući model međunarodnog udruživanja ambiciozno su pokazali u suradnji s Icarusansamblom i to kroz njihovo gostovanje u Zagrebu, Cantusovo gostovanje u Italiji i zajedničke projekte u Meksiku, Njemačkoj i Belgiji!

U značajnom projektu Hrvatskog radija Gradovi glazbe Europske radijske unije (EBU) u studenom 2005., kada je ostvareno sedam izravnih koncertnih prijenosa koji su bili emitirani u 74 europske države, Cantus Ansamblu pripala je čast otvoriti ciklus. Na rasporedu koncerta bila su djela pet hrvatskih skladatelja, od čega su im četiri bila posvećena (jedno je bila praizvedba). Pored nacionalnog repertoara, predstavili su i treći dio antologijskog opusa P. Hindemitha (Komorna glazba, op. 36, br. 2) sa solistom Enricom Dindom. Programska orijentacija ansambla od početka je uključila kapitalna komorna ostvarenja prošlog stoljeća, promociju suvremenog hrvatskog repertoara te izvedbe djela inozemnih skladatelja.

Takvu ekspanziju Cantus Ansambla, koji broji do 16 odabranih glazbenika, omogućila je iznimno velika literatura prošlog i ovog stoljeća, a prilagodljivost nekonvencionalnim instrumentalnim kombinacijama svaki put im daje novu dimenziju na koju utječe vrsta sastava, veličina, zvuk i stilska obilježja skladbe. Ta ideja o napuštanju standardnog izvedbenog korpusa i pisanju za dotad neuobičajene instrumentalne formacije povijesno je vezana uz Schönbergov Pierrot Lunair u kojemu se sastav mijenja u svakoj pjesmi (temelj su instrumentalne skupine flauta, klarinet, bas klarinet, violina, viola, violončelo, glasovir). Isto to, samo na drugoj razini, nalazi se i u Čekiću bez gospodara Pierra Bouleza gdje se interpretima otvaraju nove mogućnosti kreacije i sudioništva u oblikovanju skladbe. Nimalo slučajno, Boulez je još pedesetih zapisao: “Skladba uvijek mora kriti iznenađenje i užitak unatoč svojoj racionalnosti koju valja nametnuti kako bismo došli do određene postojanosti. Je li moguće uskladiti djelo i glazbenika? Skladbu i vođu koji ga mora usmjeravati? Svakako da – to su već dokazala djela koja najavljuju nov način glazbenog bića…“

Da bi mogao odgovoriti svakom autorskom zahtjevu, pa i onom gdje se unutar fiksiranih dijelova otvara, čak i nalaže forma improvizacije, Cantus je već u početnoj fazi stvorio kvalitetne izvodilačke predispozicije. Njegovi su članovi vrsni komorni glazbenici i solisti, ujedno koncertni majstori i vođe dionica simfonijskih orkestara te profesori na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Takvo individualiziranje jednog glazbenog kolektiva do solističke razine bilo je nužno upravo zbog specifična repertoarnog profila i neprekidno otvorena dijaloga unutar suvremene umjetničke polistilistike u najrazličitijim autorskim konceptima. U proteklom razdoblju, Cantus Ansambl postao je za hrvatsku glazbenu scenu isto ono što su Klang Forum za Austriju, Ansambl Modern za Njemačku, L'Itinéraire, 2M2M i ansambl Rechercheza Francusku, Avantiza Finsku ili Divertimento za Italiju. Svima njima otac je francuski skladatelj i dirigent P. Boulez i njegov kapitalni projekt s ansamblom Entercontemporain, odnosno IRCAM-om. Specijalizacija hrvatskog instrumentalnog sastava koji se isključivo veže uz interpretacije moderne i suvremene glazbene umjetnosti, i to njezina najosjetljivijeg komornog dijela, od samog početka ima svoja jedinstvena načela – radi, stvaraj, postavi pravila i odredi vrijeme. Ovu obvezujuću formulu postavili su već na prvoj Radionici na Visu unutar tri profilirane koncertne situacije. Podjelom na instrumentalne skupine, prva je pripala glazbi za puhače, druga glazbi za gudače, mjestimice nadopunjenim ostalim glazbalima, a posljednja, najsloženija, nalagala je praizvedbu djela jednog hrvatskog i jednog inozemnog skladatelja (osobno prisutnih u fazi interpretativnog oblikovanja) te izvedbu skladbe iz hrvatske baštine prošlog stoljeća. To je bio važan trenutak u stvaranju vlastitog konačnog identiteta i umjetničkog samopouzdanja u oblikovanju svakoga repertoarnog naslova. Posebnost programskog usmjerenja daje im i dodatno prosvjetiteljsko (edukativno) značenje. Bez njih, novi naraštaji mladih glazbenika i mlade publike bili bi zakinuti za saznanja o antologijskim ostvarenjima proteklog i ovog stoljeća, čime se potvrđuje još jedna davna Boulezova misao „... da bi cjelokupni glazbeni život trebao biti organiziran poput nekog velikog muzeja u kojemu bi bilo otvorenih galerija za suvremenu glazbu, ali i posebnih odsjeka za retrospekcije, klasične galerije u kojima se ljudi uvijek mogu diviti majstorskim ostvarenjima prošlosti, upravo onako kao što u minhenskoj Pinakoteci mogu vidjeti svog Rembrandta kad god to zažele“.

Cantus Ansambl dobitnik je Nagrade Vatroslav Lisinski Hrvatskog društva skladatelja za doprinos suvremenoj hrvatskoj glazbi u 2005. godini te Diplome Milka Trnina Hrvatskog društva glazbenih umjetnika za uspješnu petogodišnju promociju hrvatske glazbe (2005.).